Nedostatno obrazovanje nastavnika i voditelja obrazovnih institucija
Obzirom da se pri uvođenju e-obrazovanja radi o opsežnim sustavnim promjenama, promjene je potrebno uvoditi od vrha prema dnu. Pri tome je ključna stavka jačanje (izgradnja) kompetentnog vodstva i na nivou Ministarstva i na nivou svake institucije, koje će biti sposobno kvalitetno provoditi promjene i stvarati poželjne trendove. Tu su nam potrebne brojne kompetencije: od obrazovnog menadžera, instrukcijskih dizajnera, tehničke podrške pa sve do učitelja koji znaju primjenjivati te tehnologije. U tu svrhu je potrebno izraditi obrazovne programe za stručnjake u obrazovanju te potaknuti pohađanje tih programa.
Štoviše, obzirom da u ovom trenutku sveučilišni studij iz e-obrazovanja, kao niti obrazovnog menadžmenta ne postoje u Hrvatskoj, uputno je u suradnji sa sveučilištima koja imaju srodne programe, obrazovati potreban broj stručnjaka.
Nastavnici; informatička pismenost, uporaba računala u nastavi i usavršavanje?
Kako bismo procijenili stav i znanje nastavnika o integraciji informacijsko-komunikacijskih tehnologija u obrazovanju proveli smo anketno istraživanje učitelja/nastavnika osnovnih i srednjih škola sa područja 9 županija* tijekom 2006. godine. Od 400 dostavljenih anketa, odgovorilo je 272 ili 68% anketiranih, što uz kvalitativno pretpostavlja i kvantitativno odgovarajući uzorak. Putem ankete smo utvrditi stav o informatičkoj pismenosti, uporabi računala u nastavi i trajnom usavršavanju nastavnika.
*Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Brodsko-posavska, Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska, Šibensko-kninska, Dubrovačko-neretvanska, Zadarsko-kninska, Splitsko-dalmatinska
Rezultati ankete su prikazani na grafikonu (Slika 2.):
Slika 2. Grafički prikaz rezultata ankete nastavnika srednjih i osnovnih škola.
Anketa ukazuje da je integracija informacijsko-komunikacijskih tehnologija u nastavu vrlo niska. Naime, osobno računalo u pripremi nastave rijetko ili nikada ne koristi oko 54.41% nastavnika. A svega 6.5% nastavnika redovito koristi računalo pri izvođenju nastave.
S druge strane, velika većina nastavnika (95%) redovito prati stručnu literaturu i usavršava se na stručnim skupovima.
Dominacija 'digitalnih izbjeglica i digitalnih voajera' u odnosu na 'digitalne pridošlice i digitalne urođenike'
Termine digitalne pridošlice i digitalni urođenici je 2001. uveo Marc Prensky u svom radu 'Digitalni urođenici, digitalni pridošlice'. Pri tome je situaciju u školstvu opisao kako sustav koji se sastoji od učenika – digitalnih urođenika (osoba koje su odrasle s tehnologijom) i nastavnika – digitalnih pridošlica (osoba koje su odrasle prije digitalnog doba, pa su u digitalnom svijetu – pridošlice/imigranti). Pet godina poslije, postalo je očigledno da na situaciju u školstvu, uz digitalne urođenike i digitalne pridošlice velik utjecaj imaju još dvije grupe. Te grupe je dr. Wesley Fryer (2006) opisao kako digitalne izbjeglice i digitalne voajere.
Pri tome, prema Fryeru, digitalne izbjeglice predstavljaju: 'starije osobe koje će radije bježati no integrirati se u urođeničku (digitalnu) kulturu. Digitalne izbjeglice se često osjećaju izgubljenima u zastrašujućem i opasnom okruženju, i osjećaju se kao beskućnici. Oni su odabrali bijeg umjesto da ostanu imigranti, i mogu aktivno raditi protiv ciljeva kako digitalnih urođenika tako i digitalnih pridošlica. Izbjeglice su motivirane prvenstveno strahom i imaju jaku želju ne samo da izbjegnu promjenu, već da se aktivno suprotstavljaju promjeni, te negiraju postojanje promijenjene okoline i/ili je ignoriraju'.
Za razliku od digitalnih izbjeglica, digitalni voajeri (Abram, S. 2006) su 'svjesni alata, web sjedišta i koncepata nove web ekologije, ali je nisu iskusili osobno. Oni su čitali o blogovima, možda posjetili nekoliko, oni su čuli o, primjerice, MySpace, Facebook, Flickr ili YouTube, ali samo pojme kako to izgleda iz daljine a ne na intelektualnom nivou'.
Obzirom da velika zastupljenost 'digitalnih izbjeglica i digitalnih voajera' kako među nastavnicima (54% nikada ili gotovo nikada ne koristi računalo), tako i među voditeljima obrazovnih institucija i Države (JuBiTu), u odnosu na 'digitalne pridošlice i digitalne urođenike', onemogućava uvođenje ozbiljnijih promjena, nužno je potaknuti razvoj digitalne kulture u hrvatskom školstvu. Uz popularni JuBiTu, jedan od vrlo uočljivih primjera zastupljenosti 'digitalnih izbjeglica i digitalnih voajera' je Prijedlog državnog pedagoškog standarda osnovnoškolskoga sustava odgoja i obrazovanja koji niti jednom riječju ne spominje e-obrazovanje. Štoviše, iako Pedagoški standard (kakav je predložen u srpnju 2007.) sadrži više hvale vrijednih novina kao što su licenciranje ravnatelja i nastavnika, njime se utvrđuju standardi koji su bili aktualni tijekom druge polovice 20. stoljeća. To u kontekstu činjenice da Prijedlog Pedagoškog standarda predviđa dinamiku provedbe (usvajanja) standarda sve do 2022. znači da se može desiti da 2022. hrvatski obrazovni sustav bude standardiziran prema mjerilima iz prošlog stoljeća.
Dodatna industrijalizacija obrazovanja
Kvalitetno korištene obrazovne tehnologije omogućavaju da se obrazovanje prilagodi potrebama svih ili velike većine studenata. Stoga više ne trebamo koristiti paradigmu 'industrijalizacije/standardizacije obrazovanja' (jedan kalup za sve učenike/studente), već odredivši sustave stalnog praćenja napretka učenika/studenta neovisno o materiji kojom se bavi – omogućiti raznovrsnost obrazovanja; baš u skladu s potrebama učenika/studenta i njegovih budućih poslodavaca. je stvaranje globalno konkurentnih stručnjaka i zadovoljnih pojedinaca. Dok su metode kako ćemo do tog cilja doći su stvar izbora (e-obrazovanje, klasično obrazovanje, praksa…), cilj je nepromjenjiv.
Spora integracija tehnologije u učionice
Obzirom:
• da trenutno predloženi Državni pedagoški standard propisuje samo opremljenost bar 1 informatičke učionice – što je trebalo biti standard i prije 'ere Interneta', te
• da, za sada, nije zakonom propisano licenciranje niti ravnatelja niti nastavnika,
• jasno definirane misije, vizije i strategije razvoja e-obrazovanja su rijetkost
postoji realno velika opasnost da će se tehnologije u učionice integrirati vrlo sporo.
Nedostatna stručna i financijska podrška
Izgradnja sustava podrške e-obrazovanju zahtijeva znatna i stalna ulaganja u ljude i njihovo znanje. Stoga nam je za procjenu mogućnosti osiguravanja adekvatne stručne i financijske podrške e-obrazovanju uputno provjeriti izdavanja za obrazovanje. Prema podacima sa www.nsz.hr, 2006. god je izdvajanje Republike Hrvatske za obrazovanje i znanost iznosilo 4,62% BDP-a što je 33.8% niže od prosjeka izdvajanja članica Europske unije (6,18%). Dakle, iako je očigledno da Vlada čini napore kako bi povećala ulaganja u obrazovanje, to je još uvijek daleko ispod prosjeka EU.
Odnosi s javnošću
Uvođenje e-obrazovanja u škole je opsežan proces koji utječe vrlo snažno na sve segmente kako školstva, a putem škole, učenika i zaposlenika na cjelokupno društvo. Stoga za kvalitetno uvođenje e-obrazovanja potrebno je imati vrlo kvalitetne i intenzivne odnose s javnošću. Kako bi bili spremni za taj posao u Ministarstvu, sveučilištima i školama se moraju definirati kvalitetne strategije razvoja odnosa s javnošću i pronaći stručnjaci koji će te strategije znati primijeniti i razviti.
Kao primjer možemo izdvojiti do sada izrađene strategije uvođenja e-obrazovanja (Riječko i Zagrebačko sveučilište) koje su slabo zapažene u javnosti i samim time je njihovo provođenje otežano.
Neadekvatno uvođenje e-obrazovanja
Nestručno i nekvalitetno korištene obrazovne tehnologije mogu stvoriti bitno više problema no koristi. Baš kao što će za osobu koje na umije upravljati automobilom brža i što je vjerojatno još važnije - bitno sigurnija opcija biti hodanje ili javni prijevoz, tako je i za osobu nevičnu obrazovnim tehnologijama – bolje da ih ne koristi ili da koristi stručnu pomoć.
Tehnologija radi tehnologije
Tehnologija u nastavnom procesu je samo alat za postizanje obrazovnih rezultatima. No, u okruženju gdje se nedovoljna pažnja poklanja rezultatima i odgovornosti za postizanje odgovarajućih rezultata, lako se može desiti da tehnologija postane sama sebi svrhom. Tako smo primjerice imali priliku zabilježiti više kapitalnih investicija, poput izgradnje tele-konferencijskih dvorana, koje se gotovo uopće ne koriste.
Nedostatno obrazovanje nastavnika i voditelja obrazovnih institucija
Obzirom da se pri uvođenju e-obrazovanja radi o opsežnim sustavnim promjenama, promjene je potrebno uvoditi od vrha prema dnu. Pri tome je ključna stavka jačanje (izgradnja) kompetentnog vodstva i na nivou Ministarstva i na nivou svake institucije, koje će biti sposobno kvalitetno provoditi promjene i stvarati poželjne trendove. Tu su nam potrebne brojne kompetencije: od obrazovnog menadžera, instrukcijskih dizajnera, tehničke podrške pa sve do učitelja koji znaju primjenjivati te tehnologije. U tu svrhu je potrebno izraditi obrazovne programe za stručnjake u obrazovanju te potaknuti pohađanje tih programa.
Štoviše, obzirom da u ovom trenutku sveučilišni studij iz e-obrazovanja, kao niti obrazovnog menadžmenta ne postoje u Hrvatskoj, uputno je u suradnji sa sveučilištima koja imaju srodne programe, obrazovati potreban broj stručnjaka.
Nastavnici; informatička pismenost, uporaba računala u nastavi i usavršavanje?
Kako bismo procijenili stav i znanje nastavnika o integraciji informacijsko-komunikacijskih tehnologija u obrazovanju proveli smo anketno istraživanje učitelja/nastavnika osnovnih i srednjih škola sa područja 9 županija* tijekom 2006. godine. Od 400 dostavljenih anketa, odgovorilo je 272 ili 68% anketiranih, što uz kvalitativno pretpostavlja i kvantitativno odgovarajući uzorak. Putem ankete smo utvrditi stav o informatičkoj pismenosti, uporabi računala u nastavi i trajnom usavršavanju nastavnika.
*Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Brodsko-posavska, Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska, Šibensko-kninska, Dubrovačko-neretvanska, Zadarsko-kninska, Splitsko-dalmatinska
Rezultati ankete su prikazani na grafikonu (Slika 2.):
S druge strane, velika većina nastavnika (95%) redovito prati stručnu literaturu i usavršava se na stručnim skupovima.
Dominacija 'digitalnih izbjeglica i digitalnih voajera' u odnosu na 'digitalne pridošlice i digitalne urođenike'
Termine digitalne pridošlice i digitalni urođenici je 2001. uveo Marc Prensky u svom radu 'Digitalni urođenici, digitalni pridošlice'. Pri tome je situaciju u školstvu opisao kako sustav koji se sastoji od učenika – digitalnih urođenika (osoba koje su odrasle s tehnologijom) i nastavnika – digitalnih pridošlica (osoba koje su odrasle prije digitalnog doba, pa su u digitalnom svijetu – pridošlice/imigranti). Pet godina poslije, postalo je očigledno da na situaciju u školstvu, uz digitalne urođenike i digitalne pridošlice velik utjecaj imaju još dvije grupe. Te grupe je dr. Wesley Fryer (2006) opisao kako digitalne izbjeglice i digitalne voajere.
Pri tome, prema Fryeru, digitalne izbjeglice predstavljaju: 'starije osobe koje će radije bježati no integrirati se u urođeničku (digitalnu) kulturu. Digitalne izbjeglice se često osjećaju izgubljenima u zastrašujućem i opasnom okruženju, i osjećaju se kao beskućnici. Oni su odabrali bijeg umjesto da ostanu imigranti, i mogu aktivno raditi protiv ciljeva kako digitalnih urođenika tako i digitalnih pridošlica. Izbjeglice su motivirane prvenstveno strahom i imaju jaku želju ne samo da izbjegnu promjenu, već da se aktivno suprotstavljaju promjeni, te negiraju postojanje promijenjene okoline i/ili je ignoriraju'.
Za razliku od digitalnih izbjeglica, digitalni voajeri (Abram, S. 2006) su 'svjesni alata, web sjedišta i koncepata nove web ekologije, ali je nisu iskusili osobno. Oni su čitali o blogovima, možda posjetili nekoliko, oni su čuli o, primjerice, MySpace, Facebook, Flickr ili YouTube, ali samo pojme kako to izgleda iz daljine a ne na intelektualnom nivou'.
Obzirom da velika zastupljenost 'digitalnih izbjeglica i digitalnih voajera' kako među nastavnicima (54% nikada ili gotovo nikada ne koristi računalo), tako i među voditeljima obrazovnih institucija i Države (JuBiTu), u odnosu na 'digitalne pridošlice i digitalne urođenike', onemogućava uvođenje ozbiljnijih promjena, nužno je potaknuti razvoj digitalne kulture u hrvatskom školstvu. Uz popularni JuBiTu, jedan od vrlo uočljivih primjera zastupljenosti 'digitalnih izbjeglica i digitalnih voajera' je Prijedlog državnog pedagoškog standarda osnovnoškolskoga sustava odgoja i obrazovanja koji niti jednom riječju ne spominje e-obrazovanje. Štoviše, iako Pedagoški standard (kakav je predložen u srpnju 2007.) sadrži više hvale vrijednih novina kao što su licenciranje ravnatelja i nastavnika, njime se utvrđuju standardi koji su bili aktualni tijekom druge polovice 20. stoljeća. To u kontekstu činjenice da Prijedlog Pedagoškog standarda predviđa dinamiku provedbe (usvajanja) standarda sve do 2022. znači da se može desiti da 2022. hrvatski obrazovni sustav bude standardiziran prema mjerilima iz prošlog stoljeća.
Dodatna industrijalizacija obrazovanja
Kvalitetno korištene obrazovne tehnologije omogućavaju da se obrazovanje prilagodi potrebama svih ili velike većine studenata. Stoga više ne trebamo koristiti paradigmu 'industrijalizacije/standardizacije obrazovanja' (jedan kalup za sve učenike/studente), već odredivši sustave stalnog praćenja napretka učenika/studenta neovisno o materiji kojom se bavi – omogućiti raznovrsnost obrazovanja; baš u skladu s potrebama učenika/studenta i njegovih budućih poslodavaca.je stvaranje globalno konkurentnih stručnjaka i zadovoljnih pojedinaca. Dok su metode kako ćemo do tog cilja doći su stvar izbora (e-obrazovanje, klasično obrazovanje, praksa…), cilj je nepromjenjiv.
Spora integracija tehnologije u učionice
Obzirom:
• da trenutno predloženi Državni pedagoški standard propisuje samo opremljenost bar 1 informatičke učionice – što je trebalo biti standard i prije 'ere Interneta', te
• da, za sada, nije zakonom propisano licenciranje niti ravnatelja niti nastavnika,
• jasno definirane misije, vizije i strategije razvoja e-obrazovanja su rijetkost
postoji realno velika opasnost da će se tehnologije u učionice integrirati vrlo sporo.
Nedostatna stručna i financijska podrška
Izgradnja sustava podrške e-obrazovanju zahtijeva znatna i stalna ulaganja u ljude i njihovo znanje. Stoga nam je za procjenu mogućnosti osiguravanja adekvatne stručne i financijske podrške e-obrazovanju uputno provjeriti izdavanja za obrazovanje. Prema podacima sa www.nsz.hr, 2006. god je izdvajanje Republike Hrvatske za obrazovanje i znanost iznosilo 4,62% BDP-a što je 33.8% niže od prosjeka izdvajanja članica Europske unije (6,18%). Dakle, iako je očigledno da Vlada čini napore kako bi povećala ulaganja u obrazovanje, to je još uvijek daleko ispod prosjeka EU.
Odnosi s javnošću
Uvođenje e-obrazovanja u škole je opsežan proces koji utječe vrlo snažno na sve segmente kako školstva, a putem škole, učenika i zaposlenika na cjelokupno društvo. Stoga za kvalitetno uvođenje e-obrazovanja potrebno je imati vrlo kvalitetne i intenzivne odnose s javnošću. Kako bi bili spremni za taj posao u Ministarstvu, sveučilištima i školama se moraju definirati kvalitetne strategije razvoja odnosa s javnošću i pronaći stručnjaci koji će te strategije znati primijeniti i razviti.
Kao primjer možemo izdvojiti do sada izrađene strategije uvođenja e-obrazovanja (Riječko i Zagrebačko sveučilište) koje su slabo zapažene u javnosti i samim time je njihovo provođenje otežano.
Neadekvatno uvođenje e-obrazovanja
Nestručno i nekvalitetno korištene obrazovne tehnologije mogu stvoriti bitno više problema no koristi. Baš kao što će za osobu koje na umije upravljati automobilom brža i što je vjerojatno još važnije - bitno sigurnija opcija biti hodanje ili javni prijevoz, tako je i za osobu nevičnu obrazovnim tehnologijama – bolje da ih ne koristi ili da koristi stručnu pomoć.
Tehnologija radi tehnologije
Tehnologija u nastavnom procesu je samo alat za postizanje obrazovnih rezultatima. No, u okruženju gdje se nedovoljna pažnja poklanja rezultatima i odgovornosti za postizanje odgovarajućih rezultata, lako se može desiti da tehnologija postane sama sebi svrhom. Tako smo primjerice imali priliku zabilježiti više kapitalnih investicija, poput izgradnje tele-konferencijskih dvorana, koje se gotovo uopće ne koriste.